O sopilama

Sopile su glazbeni puhački instrument s dvostrukim jezičkom tipa oboe koji se svira u Hrvatskom Primorju, najviše na otoku Krku. Tradicionalni su instrument visokog i izrazito piskavo-prodornog zvuka. Pripada skupini aerofonih glazbala, karakteristikama sličnim današnjoj oboi.

Sopile se izrađuju i uglavnom sviraju u paru. Uparivanje velike i male sopile ključ je njihove kvalitete. Svaki par sopila svoja je zasebna jedinka, i vrlo često niti jedna u potpunosti ne može biti nadomještena sopilom iz drugog para. U sopnji (sviranju sopilama) se njihovi tonovi moraju savršeno poklapati u terci, što se može postići jedino »finim« ručnim radom širenja i produbljivanja rupa na prebiralnici.
Sopile se izgrađuju u dvije veličine, mala (tanka) i velika (vela ili debela). Većina sopila izrađena je od drva, uglavnom od drva masline, javora, oraha ili žestilja (vrsta klena). Neki izrađivači izrađivali su sopile i od plastike, koje su obojane tako da imitiraju izgled drva. Dijelovi sopile su pisak, špulet, prebiralnica i krilo.

Svaka sopila ima šest rupa za prebiranje. Na samoj prebiralnici obostrano kroz cijev izbušene su i dvije rupe glasnice. Gornji dio prebiralnice učvršćen je lijevanim olovom. Sopila je ukrašena tokarenim tankim paralelnim prstenovima. Krilo je zadebljano tokarenjem i na njemu je izbušena jedna rupa. Instrument je obojen i lakiran.

Glazbena ljestvica za sopile posve je različita od uobičajene glazbene ljestvice koja se danas koristi u popularnoj glazbi (12 jednakih polustepena). Temelji se na netemperirano tonskom sustavu, a poznata je kao stil tijesnih intervala ili tzv. Istarska ljestvica. Ti se inervali znatno razlikuju od standardiziranog sistema temperiranih 12 jednakih polustepena, jer su neki intervali uži (tješnji) od temperiranih. Neobični intervalski razmaci unutar ljestvice rezultiraju posebnim intervalima u dvoglasju, bliskima terci ili seksti.

Godine 2009. dvoglasno pjevanje i sviranje u stilu tijesnih intervala uvršteno je na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. Ova tradicija je još uvijek živa i dio svakodnevnog života Istre i Hrvatskog primorja, te se često izvodi na svadbama, javnim i obiteljskim okupljanjima i vjerskim službama. Tako postoji stotinjak izvrsnih pjevača i svirača i nekolicina izrađivača instrumenata koji su ovu tradiciju baštinili od svojih predaka. Danas su većinom povezani u amaterska folklorna društva, raširena u cijelom području gdje se izvode.

Literatura:

• Buletić, M., Marušić, D. 2014. Istarski tradicijski instrumenti iz fundusa Etnografskog muzeja Istre. Pazin: Etnografski muzej Istre.
• Pavačić, Ivan. 2008. Lusmarine moj zeleni. Pučka glazba otoka Krka, ur. Milena Žic, Grad Krk, Općina Dobrinj; Ustanova I. M. Ronjgov.
• Fabijanić, N.,Kovačić N. 2014. Glasi naših starih, pjesme i plesovi za malu i veliku sopilu. Općina Omišalj.
• Šuran, Noel. 2021. Etnološko istraživanje glazbenoga dvoglasja i istarskoga identiteta. Doktorska dizertacija. Zagreb: Filozofski fakultet.
• Trinajstić, M. „Iskusni krčki sopac: ‘Ostao sam jedini koji danas izrađuje sopile. Najviše veseli da ih se većina svakodnevno svira”
  (link, preuzeto: 4.9.2023.)